Prošlog lipnja iznajmili smo jedrilicu s dvoje prijatelja i tjedan dana plovili oko Kornata. Na popis stvari za ponijeti stavila sam i jednu sitnicu za koju sam se kasnije pitala kako bismo bez nje preživjeli, a to je bio stari Bialetti iz naše kuhinje.

Jedrilica je imala mali električni aparat na kapsule, ali radio je samo kad je upaljen motor ili kad smo bili spojeni na struju u marini. Prvo jutro u uvali kod Levrnake ostali smo bez kave jer baterije nisu smjele pasti ispod određene razine. Tada je naš Bialetti prvi put izašao iz torbe i stao na plinski plamenik u kuhinjici.

Kuhanje na brodu ima svoje trikove. Plamenik je na njihalu kako bi ostao ravan kad se brod ljulja, a lonac se drži posebnim kvačicama. Bojala sam se da će kava iskipjeti pri prvom valu, ali Bialetti je stajao stabilno i skuhao kavu kao da smo kod kuće.

Od tada je postao jutarnji ritual. Tko se prvi probudi, stavlja vodu i kavu, a ostali dolaze na palubu na miris. Prijatelj koji inače pije samo kapućino iz kafića priznao je da mu je kava u tišini uvale bila najbolja u životu. Mislim da mu je više pomogao pogled nego naš Bialetti, ali nisam mu to rekla.

Treći dan zapuhalo je jugo i morali smo ostati u marini u Piškeri. Električni aparat radio je, ali prijatelji su i dalje tražili kavu s plamenika. Kažu da ima drugačiji okus kad se čeka da zagrgolja. Tako je naš mali Bialetti potpuno preuzeo ulogu, a kapsule su ostale netaknute u ladici.

Održavanje je na brodu bilo jednostavno. Ispirali smo ga slatkom vodom iz spremnika, bez deterdženta, i sušili na suncu. Muž je rekao da je Bialetti jedini uređaj na brodu kojem nije trebao priručnik.

Sljedećeg ljeta idemo ponovno, ovaj put oko Mljeta. Već smo se dogovorili da električni aparat ostavljamo u marini, a u torbu ide naš stari provjereni. Ispada da je jednostavni Bialetti od svih nas napravio ljubitelje kave kuhane na plamenu.